Ivan Meštrović i politika kao prostor ahistorijskog idealizmaReportar como inadecuado




Ivan Meštrović i politika kao prostor ahistorijskog idealizma - Descarga este documento en PDF. Documentación en PDF para descargar gratis. Disponible también para leer online.

Ars Adriatica, No.4 December 2014. -

Meštrovićeva politička djelatnost koja se je reflektirala i na njegovo kiparsko i graditeljsko djelo, bila je u najužoj vezi s idejom zajedničke južnoslavenske zajednice, kulminativno u vrijeme pred Prvi svjetski rat i za trajanja rata. Kao politički idealist i osoba koja je za sebe uvijek isticala da je prije svega umjetnik, Meštrović nije imao sklonosti za klasično političko djelovanje, pa tako ni za pripadanje nekoj od političkih opcija u vremenu. Budući njegov politički aktivizam nije omeđen nekom konkretnom političkom strankom i, za razliku od političara s kojima se družio, nije imao političkog predživota, Meštrović se ne može odrediti ni kao, primjerice, starčevićanac, haesesovac, niti kao unitarni Jugoslaven i rojalist. Strastveno zainteresiran za politiku, poglavito u vrijeme kada na političku pozornicu stupa ideja zajedničke južnoslavenske države, Meštrović aktivno djeluje na promicanju te ideje u kontaktima s političarima, kraljevima, kulturnim djelatnicima, umjetnicima. Nikada ne nastupa kao klasični političar i politički pregovarač na platformi neke od stranaka, nego kao umjetnik koji koristi svoja brojna domaća i svjetska poznanstva da bi propagirao političke interese, odnosno univerzalnu političku platformu svoga hrvatskog naroda i slavenskog etno-političkog okvira. Čak i unutar političke grupacije koju je osnivao, Jugoslavenskog odbora, Meštrović ne nastupa s razrađenim programskim idejama, nego je ponajprije kao umjetnik i intelektualac, „svojim istupima, a posebno preko svojih djela, bio je ideološki poticatelj ideje ujedinjenja- N. Machiedo Mladinić. I baš to što nije bio profesionalni političar omogućilo mu je da „u situacijama kada bi izravno uplitanje političkih ličnosti zbog diplomatskih obzira bilo nemoguće- D. Hammer Tomić, neposrednije sazna za neke od namjera političkih čimbenika na neformalnim sesijama gdje je priman kao uvaženi umjetnik. Tako je primjerice, prije od drugih, iz izvješća francuskog veleposlanika u Italiji Camilla Barrere, saznao da će za pristupanje Antanti Italija biti nagrađena teritorijalnim proširenjem u Dalmaciji. Poznati su i stavovi Meštrovićevi u svezi imena Odbora, gdje se je, za razliku od Trumbićeva i Supilova dvoumljenja, odmah opredijelio za jugoslavensko ime, smatrajući da će tako hrvatski nastup, na zajedničkoj podlozi, biti snažniji prema inozemstvu, nego da Odbor nastupi pod hrvatskim imenom, a pogotovu ne pod imenom proširene Srbije Pašićeva ideja. Meštrovićevo političko razočarenje idejom jugoslavenstva išlo je paralelno s udaljavanjem hrvatske i srpske politike nakon ujedinjenja u zajedničku državu, a razlaz s političkim projektom bio je sve izvjesniji između dva rata nakon ubojstava Stjepana Radića i Aleksandra Karađorđevića. Rezerve prema drugoj Jugoslaviji bile su već tolike da Meštrović, posebno zbog političkog odiuma prema komunistima, nikada ozbiljno i nije razmatrao svoj povratak u domovinu, a svoja djela, na posljetku, nije zaviještao državi, nego hrvatskom narodu.

Rad posebno prati najpolitičnije Meštrovićevo razdoblje kada je kipar svoja djela čak i preimenovao da bi neutralnim nazivima „jednoga hrama-, djevojkama i junacima izlaganim na bečkoj izložbi Secesije 1910. godine, već sljedeće godine na rimskoj izložbi u paviljonu Kraljevine Srbije, dao imena kosovskih junaka. Posebna je pažnja fokusirana na ideju Vidovdanskog hrama, profanog svetišta jugoslavenstva i tzv. kosovske fragmente koji su ga trebali ukrašavati. Kontroverze koje prate Meštrovićevu skulpturu i graditeljske projekte najizraženije su upravo u vrijeme njegove najjače političke aktivnosti na jugoslavenskoj političkoj i kulturnoj platformi, a i sam Meštrović ne krije namjeru da svojim djelima pridonese političkom programu. Zato su i kritičke opaske za i protiv Meštrovićeve skulpture, tih ranih godina, neodvojive od različitih pogleda na političke ideje u nemirnom vremenu oko Prvoga svjetskog rata, uvlačeći Meštrovićevu osobu u političku arenu hrvatstva, srpstva, jugoslavenstva, čemu je i sam kipar dao povoda svojim političkim angažmanom. Skulptura, graditeljstvo i politika nisu u Meštrovićevu opusu nikada bili na bližim pozicijama, negoli u vrijeme Hrama i „kosovskih fragmenata-. Pritom se ističe i razlika između Meštrovićeve arhitekture koja ništa ne sugerira po pitanju političke poruke, i povijesno je reminiscirajuća i eklektička, i skulptura koje snažno personificiraju politički program nastao na podlozi Kosovske bitke preko atletske monumentalističke figuracije. No priželjkivanju političkih krugova da se Meštrovićevi junaci odjenu u nacionalno ruho i tako posvjedoče „povijesnu istinu-, kipar se je suprotstavio idejom univerzalnih vrijednosti, a ne povijesno-političkog partikularizma. Smatrajući da će protok vremena najbolje ocijeniti protagoniste povijesti, smatra da će i tako neke figure iščeznuti, a druge ostati „tako rekuć gole- i dobiti „natprirodne dimenzije- I.Meštrović. Meštrović svojim ogoljavanjem likova do torzalnosti bez znamenja i nacionalne pripadnosti, sugerira da time oni „dobiju općeljudsko značenje a ne neko specifično, ovog ili onog plemena- I.Meštrović. Osim Hrama i fragmenata razmatraju se i druga djela u koja je ucijepljen politički program, od Njegoševa mauzoleja na Lovčenu, grobne kapele Gospe od anđela u Cavtatu, konjaničkih reljefa kralja Petra Karađorđevića i bana Petra Berislavića, te skulptura Indijanaca za Chicago kao „ahistorijske- spomeničke krune njegove monumentalne artdecoovske skulpture. Zaključno razmatrajući Meštrovićevu „političku- plastiku može se reći da je ono najbolje u njoj dano upravo u onim djelima gdje su politički programi i povijesne evokacije recimo u karijatidama, kraljevima, banovima, pa čak i u slučaju portreta Nikole Tesle ili Ruđera Boškovića, ustuknuli pred ahistorijskimm golim fizisom nekolicine kosovskih junaka, ženskih alegorijskih figura, i svakako krunom artdecoovske konjaničke skulpture čikaških Indijanaca. Mišićna kontrakcija pri izbacivanju luka i strijele kod Indijanaca, ono je na što valja obratiti pozornost, a ne na vrstu uostalom nedostajućeg oružja, što samo govori o Meštrovićevom fokusiranju na ono u čemu je najbolji: golom ljudskom tijelu odterećenom nošnje, znamenja civilizacije, pompe političkih, ideoloških i povijesnih atributa. I zato je i Meštrovićeva politika u kipu najsnažnija onda kada je najopćenitija, odnosno kada svjedoči ideal a ne političku pragmu ili partikularnu historijsku pojavnost.

Ivan Meštrović; jugoslavenska ideja; Vidovdanski hram; kosovski fragmenti; „politička skulptura



Autor: Vinko Srhoj - ; Odjel za povijest umjetnosti, Sveučilište u Zadru

Fuente: http://hrcak.srce.hr/



DESCARGAR PDF




Documentos relacionados